Prića Romana P. iz Zagreba:

"Prašina u venama"

Nikola nikada nije bio tipični ovisnik. Barem je tako mislio. Imao je dvadeset dvije godine, studirao je ekonomiju u Zagrebu, trenirao u teretani tri puta tjedno i radio vikendom u baru u centru grada. Nije bio jedan od onih koji bi "propali" zbog droge.

Kokain je bio samo povremena zabava. U početku. Povremeno bi ga ušmrkao s prijateljima prije izlaska – da ostane budan, da osjeti taj nalet moći i energije. Jedna crta i svijet bi odjednom imao više boja, muzika bi bila glasnija, smijeh intenzivniji. Mogao je plesati satima, govoriti o bilo čemu, biti najšarmantnija osoba u prostoriji.

A onda se pojavio mefedron.

"To je isto kao koka, ali traje dulje i jače udara," rekao mu je Tin, kolega s faksa. "A puno je jeftiniji."

Prvi put kada ga je ušmrkao, srce mu je počelo divljati, a tijelo preplavilo neviđeno uzbuđenje. Toplina se širila njegovim venama, osjećaj sreće bio je gotovo nepodnošljiv. Mefedron je bio kao kokain na steroidima – ne samo da je povećavao dopamin, nego ga je doslovno izbacivao iz mozga u prekomjernim količinama.

Nikola nije mogao prestati pričati, nije mogao prestati plesati, nije mogao prestati osjećati se kao bog.

U tih prvih nekoliko mjeseci, sve se činilo kao san.

Ulazak u pakao

No ubrzo se san pretvorio u nešto drugo.

Dani su počeli gubiti strukturu. U početku je koristio samo vikendom, a zatim je prešao na četvrtak. Onda na srijedu. Onda više nije bilo pravila.

Budio bi se mamuran, iscrpljen i depresivan, a jedini način da ponovo osjeti onaj početni osjećaj euforije bio je – još mefedrona. Svaki novi udah bio je poput kratkog povratka u raj, ali s vremenom je raj postajao sve kraći, a pad u pakao sve brutalniji.

Njegova svakodnevica počela je izgledati ovako:

• Jutro: Budi se s osjećajem praznine. Tijelo mu je tromo, srce ubrzano, usta suha. Pogleda se u ogledalo i vidi tamne podočnjake, sivo lice i oči bez sjaja. Zna da bi trebao pojesti nešto, ali ne može – želudac mu je stisnut.

• Podne: Pokušava obaviti fakultetske obaveze, ali misli mu lutaju. Ništa nema smisla. Depresija je sve jača.

• Poslijepodne: U glavi mu se javlja misao – "Možda samo malo, samo da se pokrene."

• Večer: Već je nabavio novu dozu i sada osjeća olakšanje. Počinje se buditi, dolazi mu energija, svijet opet ima smisla.

• Noć: Satima je hiperaktivan. Pleše, govori, piše poruke prijateljima, planira milijun stvari.

• Kasna noć: Srce mu lupa. Osjeća se kao da bi mogao trčati maraton, ali istovremeno ne može pronaći mir. Počinje sumnjati u ljude oko sebe, osjeća paranoju. Svaka sjena u sobi čini mu se kao da ga netko gleda.

• Rano jutro: Više nema energije. Tijelo ga izdaje. Leži u krevetu i osjeća samo prazninu. Mozak je iscrpljen. Ali zna da će se sve ponoviti čim se probudi.

Tjelesno i mentalno propadanje

Nakon nekoliko mjeseci, njegovo tijelo se potpuno promijenilo. Izgubio je deset kilograma. Koža mu je postala suha, a zubi osjetljivi. Njegov metabolizam je bio uništen – nije mogao normalno jesti, a ni spavati.

Psihički, stvari su bile još gore. Počeo je osjećati teške paranoje. Imao je osjećaj da ga prate, da policija zna što radi, da mu prijatelji nešto kriju. Mefedron mu je pojačao sumnjičavost do razine potpune psihoze.

Jedne večeri, nakon trodnevnog binga bez sna, gledao je kroz prozor svog stana i bio siguran da vidi ljude u crnim kaputima kako ga motre s parkirališta. Nije znao da li su stvarni ili ne, ali bio je uvjeren da su došli po njega.

Nije to više bila zabava. Bio je u paklu.

Pucanje

Kraj je došao u obliku srčanog napada.

Imao je samo 23 godine kada je jedne noći osjetio kako mu se grudni koš steže. Srce mu je počelo preskakati, udarati u nepravilnim intervalima. Ruke su mu se tresle, znojio se, osjetio je nesvjesticu. Mislio je da umire.

Prijatelj ga je hitno odvezao u bolnicu, gdje su mu doktori rekli istinu: njegovo srce je pod prevelikim stresom.Kokain i mefedron su mu potpuno poremetili autonomni živčani sustav.

„Da ste nastavili ovako još par mjeseci,“ rekao mu je kardiolog, „mogli ste doživjeti fatalni srčani zastoj u snu.“

To je bio trenutak kada je shvatio da mora stati.

Put prema oporavku

Liječenje je bilo bolno. Apstinencijska kriza od mefedrona nije bila fizički užasna kao kod heroina, ali je mentalno bila nepodnošljiva.

Osjećao je ekstremnu depresiju – mozak mu više nije mogao proizvesti prirodni dopamin. Tijelo je bilo kao bez života. Svaki dan bio je borba s vlastitim mislima koje su ga tjerale natrag ka drogi.

Uključio se u kognitivno-bihevioralnu terapiju (CBT), gdje je naučio kako prepoznati okidače i boriti se protiv njih. Bupropion, lijek koji pojačava dopamin, pomogao mu je da lakše prođe kroz prve mjesece.

Najveću promjenu osjetio je kroz grupnu terapiju. Tu je prvi put sreo ljude koji su prošli isto. Prvi put nije osjećao sram, nego nadu.

Prošlo je godinu dana otkako je zadnji put uzeo drogu. Mozak mu se polako oporavio. Još uvijek ima trenutke slabosti, ali sada zna da postoji izlaz.

Zaključak

Nikola je izgubio tri godine života zbog mefedrona i kokaina. Izgubio je prijatelje, zdravlje, budućnost koju je zamišljao. Ali nije izgubio sve.

Jer sada, prvi put nakon dugo vremena, osjeća nešto što nikakva droga nije mogla nadomjestiti.

Osjeća se živim.